Odrastanje u hrvatskoj zajednici u Kanadi uvijek je činilo da se prvo osjećam Hrvaticom. Da, rođena sam u Kanadi i tehnički sam Kanađanka, ali moje odrastanje bilo je duboko ukorijenjeno u našu baštinu, tradiciju, hranu, jezik i vrijednosti. Hrvatski je bio moj prvi jezik, iako je s vremenom engleski prirodno postao moj dominantni jezik. Od najranije dobi bila sam okružena hrvatskom kulturom. Plesanje folklora od pete do osamnaeste godine omogućilo mi je putovanja s folklornom skupinom, upoznavanje Hrvata iz cijeloga svijeta i spoznaju koliko smo mnogi od nas duboko povezani sa zemljom u kojoj možda nismo ni rođeni. Upravo je folklor probudio moju ljubav prema putovanjima, kulturama, hrvatskoj glazbi i nevjerojatnoj raznolikosti hrvatske kuhinje. Odrastanje okruženo hrvatskom dijasporom stvorilo je između nas posebno razumijevanje. Mnoge obitelji dijelile su slične priče, žrtve i tradicije. Moja obitelj često je odlazila na karlovačke piknike, gdje bi bila živa glazba, pečenje i razne aktivnosti zajednice koje su dodatno učvršćivale moju povezanost s korijenima. Moja generacija također je imala ono što smo zvali “Cro Club”. Neke od mojih najsretnijih uspomena nastale su upravo tijekom tih večeri — plesanje uz hrvatske bendove, pjevanje, smijeh i zajedničko slavlje. Bilo je bezbrižno i stvaralo je osjećaj pripadnosti koji nosim sa sobom cijeli život.
Moja iskustva odrastanja u hrvatskoj dijaspori oblikovala su način na koji razumijem što je u životu zaista važno – važnost poštovanja, obitelji, povijesti, jezika, tradicije, pa čak i hrane kao načina na koji pričamo svoju priču. Te su vrijednosti utjecale na način na koji pristupam svemu oko sebe — od putovanja i prijateljstava do poslovnog života. Odrastanje u hrvatskoj dijaspori dalo mi je snažne temelje i skup vrijednosti na koje se i danas oslanjam, posebno u najtežim trenucima. Iako znam da nisam rođena u Hrvatskoj, uvijek sam osjećala duboku povezanost s hrvatskim narodom i ovom zemljom. Na neki način osjećam nevjerojatno snažnu potrebu zaštititi hrvatski identitet i tradiciju. Svoje hrvatsko nasljeđe vidim u načinu na koji prolazim kroz život – u svojoj direktnosti, ponosu, potrebi za slavljem i posebno u instinktu da se drugi ljudi osjećaju dobrodošlo. Kao osoba koja se profesionalno bavila organizacijom događanja, često sam se šalila da mi je najveći strah da ljudi nemaju dovoljno hrane ili pića. Kada danas pogledam unatrag, mislim da je ta gostoljubivost oduvijek bila dio mene upravo zbog mog hrvatskog odgoja. Gotovo deset godina tijekom ranog odraslog života moja povezanost s hrvatskom zajednicom bila je manje aktivna zbog drugih obveza. Međutim, u tridesetima sam se uključila u Kanadsko-hrvatsku gospodarsku komoru, što me ponovno povezalo s kulturom, ali iz potpuno drugačije perspektive – kroz poslovni svijet. Kroz to iskustvo imala sam privilegiju upoznati lidere, poduzetnike i uglednike koji su sa mnom dijelili svoja iskustva o razvoju Hrvatske u različitim sektorima, od turizma i ugostiteljstva do tehnologije. Slušajući njihove priče, stekla sam dublje razumijevanje izazova, uspjeha, povijesti i otpornosti Hrvatske. Upravo sam kroz te trenutke razvila još snažniji osjećaj pripadnosti i želju da na neki način doprinesem Hrvatskoj.
Iskreno, nikada nisam zamišljala da ću živjeti u Hrvatskoj. Često se šalim da ne znam tko je bio više iznenađen mojom odlukom – ja ili moja obitelj. Iako su moje hrvatsko podrijetlo i kultura oduvijek bili iznimno važni dio mene, također sam odrasla u vrlo multikulturalnom društvu. Oduvijek sam voljela upoznavati različite kulture, istraživati nova mjesta i uživati u različitim kuhinjama. Bila sam gradska djevojka koja je voljela dinamiku svoje karijere, a godinama sam zamišljala život u Parizu, gdje sam prethodno kratko živjela. Kada je došao COVID, moj život se potpuno promijenio. Izgubila sam karijeru organizatorice događanja i vjenčanja, klijente, prihode i pristup mnogim stvarima za koje sam tada mislila da definiraju moj život – putovanjima, restoranima, društvenim kontaktima i užurbanom načinu života na koji sam bila naviknuta. Ipak, to razdoblje me naučilo nečemu važnom. Naučila sam usporiti, pronaći mir i cijeniti jednostavniji i mirniji način života. Shvatila sam da više ne želim stalno živjeti u okruženjima koja zahtijevaju stres i konstantnu borbu. Trebalo mi je nekoliko godina da ponovno izgradim svoj život, prijeđem u novu karijeru u prodaji i prođem kroz neke od najtežih osobnih gubitaka koje sam ikada doživjela. Kada su moja dva buldoga preminula u razmaku od četiri mjeseca, nakon što su deset godina bili dio mog života, to je bilo razarajuće. Oni su utjecali na mnoge moje odluke i moj se svijet godinama vrtio oko toga da za njih uvijek napravim ono što je najbolje. Nakon što sam ih izgubila, znala sam da mi je potrebna promjena. Putovanja su uvijek bila mjesto gdje sam se osjećala najslobodnije, a tijekom tog razdoblja tuge imala sam snažnu potrebu osjećati se kao kod kuće, a da se zapravo ne vratim kući. Odlučila sam provesti neko vrijeme u Hrvatskoj. Pet tjedana putovala sam i radila na daljinu, posjećujući Split, Zagreb i Rovinj, a dio vremena provela sam i u Italiji i Turskoj. Split je bio moja prva postaja. Iako sam prvotno planirala ostati samo deset dana, nešto je ostalo sa mnom. Kada je došlo vrijeme za odlazak, shvatila sam da još nisam spremna otići. Moja obitelj podrijetlom je iz Ozlja i Jastrebraska, tako da nisam imala osobnu povezanost s Dalmacijom. Također, u Hrvatsku se nisam vratila sedamnaest godina. Ipak, tijekom tog putovanja osjećala sam veću povezanost sa Splitom nego s bilo kojim drugim mjestom. Taj osjećaj ostao je sa mnom i kada sam se vratila u Kanadu. Shvatila sam da se ne mogu vratiti životu koji sam imala prije. U Kanadi sam izgradila cijeli svoj život. Sve što sam poznavala i sve osobe koje volim bile su tamo. Ali duboko u sebi nikada nisam osjećala da u potpunosti pripadam. Nakon preseljenja došla sam do spoznaje koju je teško opisati riječima. Postala sam druga osoba u svojoj obitelji, kroz nekoliko generacija, koja se sama preselila u drugu državu. Moj pradjed s majčine strane prvi je otišao u Kanadu kada je moja baka bila još djevojčica. Tek kada je imala trideset osam godina doveo je nju i moju majku u Kanadu. Ja sam se u Hrvatsku preselila u istoj životnoj dobi u kojoj se moja baka preselila u Kanadu. Teško je objasniti osjećaj kada proživiš putovanje koje su mnoge generacije prije tebe već prošle – ali u suprotnom smjeru. To što sam to učinila sama, kao žena, nešto je što ću zauvijek nositi sa sobom.
Ne mislim da sam ja ikada u potpunosti odabrala Split. Na neki način, osjećam kao da je Split odabrao mene. Postojalo je nešto u ovom gradu što sam trebala bolje razumjeti i dublje doživjeti. Međutim, kada bih svoju odluku objasnila praktično, znala sam da su dvije stvari ključne za mene kao osobu: trebala sam živjeti u gradu, ali istovremeno imati mir i povezanost koju donosi život uz more. Provela sam puno vremena istražujući i pokušavajući uskladiti svoju intuiciju sa stvarnošću. Nisam dolazila u Hrvatsku na odmor. Htjela sam ovdje izgraditi život i bilo mi je važno odabrati okruženje u kojem to zaista mogu ostvariti. Nakon prvog posjeta vratila sam se u Kanadu, ali samo četiri mjeseca kasnije odlučila sam pokušati preseliti u Split i započeti novu životnu fazu. Mislila sam da razumijem hrvatski jezik. Ipak je to bio moj prvi jezik. Vrlo brzo sam shvatila da sam bila u krivu. Splitski dijalekt potpuno je drugačiji od hrvatskog koji sam govorila dok sam odrastala, pa se dolazak ovdje gotovo osjećao kao učenje potpuno novog jezika. Ali Splićani su odmah osvojili moje srce. Od prvog posjeta mogla sam povezati se s lokalnim ljudima, slušati njihove priče i razumjeti njihov pogled na život i svijet oko sebe. Mnoge njihove vrijednosti bile su mi poznate — važnost odnosa, uživanja u trenutku i stvaranja vremena za ljude. Splićani su bili ljubazni, otvoreni i strpljivi s mojim naglaskom. Nikada me nisu osuđivali kada bih pogriješila. Umjesto toga, pomagali su mi, pružali podršku i učinili da se osjećam sigurno. Već tijekom prvog mjeseca ovdje znala sam da se ne vraćam u Kanadu. Željela sam izgraditi život okružena dubljom povezanošću s kulturom – gdje su pjesme poznate, gdje obitelj i odnosi ostaju u središtu života i gdje je mir dio svakodnevice. Split mi je pružio upravo taj osjećaj. Postoje trenuci ovdje koji me podsjećaju na moje djetinjstvo u Kanadi, ali postoje i oni zbog kojih se osjećam kao kod kuće na način koji nikada prije nisam doživjela. Miris krušnih peći na drva i odojka koji dolazi iz obližnjih restorana, šetnja ulicama i zvuk klape ili folklornih skupina koje vježbaju – ti mali trenuci povezuju me sa svime što cijeli život nosim u sebi. Život u Hrvatskoj čini da se osjećam živom. Podsjeća me da usporim: da sjednem na kavu umjesto da je uzmem za van, da uživam u okusu svježe lubenice i jaja, da primijetim more, da cijenim miris jasmina u proljeće i da budem prisutna u trenutku. Iznad svega, osjećam se sigurno. Trebalo mi je vremena da se prilagodim, ali neizmjerno sam zahvalna što mogu sama hodati u bilo koje doba dana ili noći i osjećati se ugodno u svojoj okolini.
Najveći izazovi bili su oni očekivani – naučiti kako funkcionirati u novoj državi, snalaziti se s birokracijom, dokumentima, terminima i sustavima koji su drugačiji od onoga na što sam bila naviknuta.
Dolazim iz društva u kojem se mnoge stvari mogu riješiti gotovo odmah, pa je prilagodba na sporiji ritam zahtijevala strpljenje i fleksibilnost. Naučiti da neke stvari jednostavno trebaju svoje vrijeme bio je izazov, ali bilo mi je važno prilagoditi se načinu života ovdje, a ne stalno uspoređivati kako bi nešto izgledalo u Kanadi. Veći izazovi bili su oni koje nisam očekivala. Dva mjeseca prije planiranog preseljenja izgubila sam posao. Preseljenje se odgodilo mjesec dana jer sam željela imati sigurnost zaposlenja prije nego što napustim Kanadu. Kada sam napokon stigla u Hrvatsku, nakon četiri mjeseca ponovno sam izgubila posao i šest mjeseci bila nezaposlena. Nisam ovdje imala nikoga na koga bih se mogla osloniti. Bila sam samo ja – brinuti o tome da mogu plaćati račune, uzdržavati se i nastaviti dalje.
Bilo je teško, ali poznavala sam sebe. Ovu sam odluku donijela svjesno i bila sam odlučna ne dopustiti da me izazovi spriječe u životu koji sam gradila.
Postoji i ona emocionalna strana odlaska iz mjesta gdje se nalazi cijela tvoja povijest. Ne mislim da je usamljenost nešto što doživljavaju samo ljudi koji se presele u drugu državu. Svatko se može osjećati usamljeno, čak i okružen ljudima koje voli. Ali udaljenost mijenja stvari.
Nedostaju mi tradicije koje smo moja obitelj i ja zajedno stvarali – blagdani ispunjeni igrama, pričama, smijehom, puno hrane i onim malim trenucima koji naše odnose čine posebnima. Nedostaje mi mamina kuhinja, tatin roštilj, pa čak i zadirkivanje moje sestre kao da sam naporna mlađa sestra. Ja sam ona starija koja se, iskreno, ponekad uopće ne ponaša u skladu sa svojim godinama kada je s obitelji. Upravo su ti trenuci najteži.
Živeći u Splitu osjećam se nevjerojatno privilegirano. Svaki dan gledam posjetitelje koji ovaj grad doživljavaju prvi put, ali i ljude koji su ovdje proveli cijeli život. Neke koji su godinama štedjeli kako bi došli ovdje, i neke koji možda nikada neće imati priliku posjetiti ovo mjesto. Ja sam imala privilegiju izabrati ovdje izgraditi svoj život. Ali postoje trenuci kada hodam Rivom, vidim obitelji koje se fotografiraju, prijatelje koji se smiju zajedno i ljude koji uživaju u kavi, kada mi nedostaje da su moji najbliži ljudi ovdje sa mnom.
Donijela sam odluku koja mi je promijenila život, ali ta odluka također znači da propuštam važne trenutke s ljudima koje volim – rođenja, godišnjice, rođendane, proslave i gubitke. Svaki oproštaj nakon posjeta Kanadi iznimno je emotivan. Ipak, ne prođe niti jedan trenutak u kojem preispitujem svoju odluku. Ovakav život željela sam jako dugo. Ljudi koji su mi najbliži uvijek su znali da ću jednog dana otići – bilo je samo pitanje kada. Znala sam da će biti žrtava, ali mislim da se nitko ne može u potpunosti pripremiti na osjećaj da si istovremeno pomalo izmješten i potpuno svoj. Stvaranje prijateljstava u odrasloj dobi također zahtijeva vrijeme. Ljudi u Splitu bili su nevjerojatno gostoljubivi i otvoreni, ali značajni odnosi ne nastaju preko noći. Kroz ovo iskustvo naučila sam da sam postala puno svjesnija odnosa koje biram. Nakon desetljeća izazova, gubitaka i promjena, više cijenim odnose koji su iskreni i naučila sam brže pustiti ono što jednostavno ne osjećam ispravnim.
Jedan od najemotivnijih trenutaka otkako sam se preselila bio je konačno dobivanje hrvatskog državljanstva. Na tome sam radila 16 godina. Šesnaest. Između prikupljanja dokumenata iz Kanade, hrvatske administracije, dozvola boravka, nebrojenih odlazaka i povrataka te godina čekanja, često se činilo kao proces kojem nema kraja. Uvijek sam se šalila: Hrvatska je već “zapela” sa mnom, samo to treba službeno potvrditi. Dan kada su me pozvali u MUP i rekli mi da sam službeno postala hrvatska državljanka jedan je od dana koje nikada neću zaboraviti. Rasplakala sam se potpuno. Nakon šesnaest godina donošenja životnih odluka uz činjenicu da još uvijek nemam sve riješeno na papiru, nakon svih emocija koje su se nakupljale kroz godine, nešto se u tom trenutku promijenilo. Konačno sam osjećala da pripadam. Ne zbog putovnice same po sebi, nego zbog svega što ona predstavlja. Ova putovnica predstavlja moje podrijetlo, moju krv, generacije prije mene koje su se borile i žrtvovale kako bih ja danas mogla biti ono što jesam. Predstavlja generacije prije mene i poveznicu koju su čuvali. Napokon sam bila kod kuće.
Iskreno, jedna od stvari koja me najviše pozitivno iznenadila u Hrvatskoj bila je koliko su mnogi ljudi otvoreni i spremni razumjeti druge. Postoji sposobnost prihvaćanja prošlosti, ali istovremeno i želja za gledanjem prema budućnosti. Upoznala sam ljude iz različitih životnih okolnosti – neke koji su prošli kroz nevjerojatne gubitke i vrlo teške životne situacije, a druge koji dolaze iz privilegiranih okruženja. Ali ono što im je zajedničko jest znatiželja, otvorenost i iskrena želja da upoznaju tuđu priču. Znam da svaka regija ima svoje stereotipe o drugim regijama, ali jedna stvar koju sam dosljedno primijetila jest koliko Hrvati vrijedno rade, a istovremeno znaju cijeniti život. Posebno se divim načinu na koji Dalmatinci žive – toj sposobnosti da se radi naporno, ali i da se pronađe vrijeme za ljude, razgovor, kavu i trenutak u kojem jednostavno uživaš. Osjećaj zajedništva također me duboko iznenadio. Postoji neka kolektivna, zaštitnička priroda među ljudima koju smatram nevjerojatno lijepom. Djeca ovdje još uvijek mogu biti djeca. Bezbroj puta vidjela sam kako dijete ode igrati se, a nekoliko odraslih osoba prirodno prati gdje je i pazi da je sve u redu. Potpuni stranci. Ljudi su direktni, ali istovremeno dobri i topli. Ovdje nema toliko pretvaranja i potrebe da se bude ljubazan samo zato što se to očekuje. To mi je nevjerojatno osvježavajuće. Kada ljudi žele upoznati nekoga, pitaju o tvom životu, tvom danu, tvojim iskustvima. Razgovori često djeluju iskreno, a ne površno. Ta iskrenost i autentičnost nešto su što sam duboko zavoljela u životu u Hrvatskoj.
Kreirala sam Today in Split s jednom temeljnom idejom: kulturni život Splita – duša ovog grada – dovoljno je bogat, raznolik i živ da zaslužuje svakodnevni vodič koji to odražava. Ne samo još jedan kalendar događanja. Ne turistički vodič. Nego poziv da ljudi otkriju grad. Svako jutro dijelim što se taj dan događa u Splitu. Tijekom tjedna i vikenda Today in Split predstavlja koncerte, otvorenja galerija, festivale, noćni život, kulturna događanja, edukativne sadržaje, poslovne događaje, sport i različita događanja u kvartovima. Željela sam pružiti prostor pojedinačnim umjetnicima i manjim organizacijama da podijele svoja događanja — posebno ona za koja šira javnost možda inače ne bi saznala. Sve se pažljivo istražuje, odabire i objavljuje na hrvatskom i engleskom jeziku. Jer Split pripada svima koji ga vole i poštuju, bez obzira na to jesu li ovdje rođeni ili su stigli jučer. Prije dolaska u Hrvatsku gotovo dvadeset godina radila sam kao organizatorica događanja, u industriji vjenčanja i korporativnih događanja srednjeg do luksuznog segmenta. Moja karijera bila je izgrađena oko stvaranja značajnih iskustava za ljude – od intimnih okupljanja do događanja s nekoliko tisuća gostiju. Bilo da su ljudi dolazili u Toronto ili sam ja sama putovala negdje, uvijek sam željela pomoći ljudima pronaći iskustva koja će im stvoriti trajne uspomene. Oduvijek sam bila osoba koja primjećuje detalje i kojoj je iznimno stalo do kvalitete onoga što dijeli s drugima. Kada sam stigla u Split, iznenadilo me koliko je teško pronaći informacije o događanjima koja se održavaju u gradu. Čak i uz opsežno istraživanje, ponekad bih vidjela najavu samo jednom i nakon toga izgubila trag, ili bih slučajno otkrila događanje jednostavno prolazeći ulicom. U početku sam mislila da je to zato što sam nova u Splitu. A onda sam počela čuti isto od lokalnog stanovništva. Samo sam sjela i slušala. Oduvijek sam imala stav: ako nešto ne mogu pronaći, napravit ću to sama. Događanja nisu samo aktivnosti – ona su iskustva koja uključuju sva naša osjetila. Pjesma, miris, prvi okus nečeg novog ili razgovor sa strancem mogu postati uspomena koja ostaje s nama godinama. Upravo ti trenuci čine da se osjećamo živima i stvaraju povezanost s mjestom u kojem živimo. Zato sam kreirala Today in Split — kako bih ljudima pomogla pronaći te trenutke na jednom organiziranom mjestu i povezati se dublje s gradom koji danas nazivam svojim domom.
Moj prvi savjet bio bi: budite jako, jako sigurni da se želite preseliti. Bez obzira na to koliko mislite da ste spremni, uvijek će postojati stvari koje niste mogli predvidjeti. Volim život u Hrvatskoj više nego što sam ikada mogla zamisliti, ali prilagodba na novu državu, drugačiju kulturu i drugačiji način života zahtijeva strpljenje, fleksibilnost i snagu.
Mnogo puta ćete sami sebe pitati jeste li donijeli ispravnu odluku. Dolazak u Hrvatsku na godišnji odmor nije isto što i život ovdje. Ako je moguće, provedite neko vrijeme u regiji u kojoj razmišljate živjeti, posebno izvan ljetne sezone. Doživite svakodnevni život, mirnije mjesece i stvarnost stvaranja vlastite rutine. To će vam dati puno jasniju sliku o tome osjećate li da je to mjesto vašeg doma. Najvažnije je naučiti se prilagoditi.
Ono što Hrvatsku čini posebnom nije samo njezina ljepota, nego i njezini ljudi, tradicija, vrijednosti i način života. Ako dođete očekujući da će sve funkcionirati potpuno isto kao u zemlji iz koje dolazite, prijelaz će biti puno teži. Stvari se ovdje odvijaju drugačijim ritmom. Ne događa se sve odmah, kao što se često može u Sjevernoj Americi. Ljudi su direktni, iskreni, zaštitnički nastrojeni i dobri. Kada je pomoć potrebna, mnogi će ljudi pomoći bez razmišljanja. Poštujte zemlju i ljude koji ovdje žive, i taj će vam se respekt vratiti.
Ono što mi je pomoglo kroz neke od najtežih trenutaka bio je mali razgovor koji bih sama sa sobom vodila:
„Samo idi s tim. Snaći ću se nekako.”
I nekako uvijek jesam.
Podijeli
