Rođena sam i odrasla u Njemačkoj, u Münsteru, lijepom i zelenom gradu na sjeverozapadu zemlje, blizu nizozemske granice. Münster je poznat kao vrlo snažan studentski grad i kao njemačka biciklistička prijestolnica. Danas ima oko 300.000 stanovnika i više od 50.000 studenata, a bicikl je praktički dio svakodnevice. Grad je vrlo zelen, ravan i okružen parkovima i prirodom, pa je to zaista bilo lijepo mjesto za odrastanje.
Imala sam jako lijepo djetinjstvo, u mirnom kvartu u kojem sam od vrtića stekla prijateljstva koja traju i danas.
Živjela sam s roditeljima, a ono što mi je nedostajalo bila je veća blizina s bakama i djedom i ostalom rodbinom. Dolasci u Hrvatsku uglavnom su bili tijekom ljeta i zbog školskih obaveza nisu trajali dugo, ali meni su ti dani u Kaštelima kod bake uvijek bili jako lijepi.
Roditelji su me jako oblikovali, osobito kada je riječ o radnim navikama. Kod nas se uvijek nešto radilo. Imali smo veliki vrt, uzgajali svoje povrće, radili zimnicu, čistili fažol, imali krumpir i praktički sve što je moglo uspjeti u tom podneblju. Odmalena sam tako naučila da se stvari ne podrazumijevaju i da se za ono što želiš treba potruditi.
Kasnije sam taj odnos prema radu nastavila i kroz vlastiti OPG Joskan, koji danas vodim. I tu zapravo vidim koliko se neke stvari iz djetinjstva vraćaju – potreba da nešto stvaraš vlastitim rukama, da budeš aktivan i da od uloženog truda napraviš nešto konkretno.
Roditelji su mi bili veliki primjer i u životu. Oboje su imali ozbiljne životne izazove, ali nikada nisam odrasla uz osjećaj da se treba pomiriti sa sudbinom. Majka je teški srčani bolesnik, a otac je kao dijete nakon nesreće postao tjelesni invalid sa smanjenom funkcijom desne strane tijela. Bez obzira na sve to, uvijek su radili, brinuli se za obitelj i gurali naprijed. Mislim da je to jedan od razloga zašto i danas teško mogu jednostavno stati.
Vrlo rano sam počela i raditi. Još u osnovnoj školi raznosila sam crkvene novine, kasnije sam čistila jednu zubarsku ordinaciju, radila različite poslove i tako sam odrastala uz osjećaj da mogu sama zaraditi i priuštiti si ono što mi treba.
Nakon završene gimnazije upisala sam tadašnji ACMT, danas RIT Dubrovnik. Tako sam 1998., s nepunih 19 godina, došla živjeti u Hrvatsku. Nakon četiri godine studija, tijekom kojih sam imala i šest mjeseci radnog iskustva u Americi, preselila sam se u Split, odnosno Kaštela, i počela profesionalni put u hotelijerstvu.
Hrvatska je u našoj kući uvijek bila jako prisutna. Kod kuće se govorilo hrvatski, a roditelji su jako inzistirali da poznajem svoj jezik i svoje korijene.
Mama je porijeklom iz Rame, a otac je rođen u Prisoju kod Tomislavgrada i kao dijete je došao u Kaštela. Uvijek je postojala bliskost s obitelji. Odrastanje uz praćenje svakodnevnih vijesti i strepnje zbog ratom zahvaćene Hrvatske i BiH svakako je utjecalo na osjećaje prema domovini mojih roditelja, ali i mojih korijena.
U Münsteru je postojala vrlo aktivna hrvatska zajednica. Imali smo hrvatsku dopunsku školu, folklor, vjeronauk na hrvatskom jeziku, zbor i svake nedjelje misu na hrvatskom.
Sudjelovala sam i na raznim susretima hrvatske mladeži, natjecanjima i predstavljanjima folklorne skupine po Njemačkoj i Nizozemskoj. Organizirali su se i koncerti, uglavnom humanitarnog karaktera i za različite obljetnice, pa su dolazili izvođači iz Hrvatske. Kao najpoznatije ime mogu navesti Olivera, koji mi se baš dojmio.
A svako ljeto kupovale su se kasete Splitskog festivala koje bi se onda u Njemačkoj izlizale slušajući do drugog ljeta.
Ta hrvatska zajednica bila je važna i mojim roditeljima. Za njih je to bilo mjesto okupljanja, druženja i razmjene, ali i poveznica s domovinom. Posebno se sjećam razdoblja Domovinskog rata, kada je cijela zajednica, zajedno s našim njemačkim prijateljima i susjedima, organizirala pomoć Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Tako da je Hrvatska za mene od početka bila dio svakodnevnog života, iako sam odrastala u Njemačkoj. Odrastala sam s osjećajem da pripadam objema sredinama. Bili smo vrlo integrirani u našu njemačku okolinu i sudjelovali u svim sferama života, kao i u hrvatskoj zajednici.
Jesam. Kao dijete sam dolazila tijekom ljeta, uglavnom u Kaštela kod bake, ali i u Ramu kod mamine rodbine. Dio rodbine je u Zagrebu i Požegi pa smo ih znali posjećivati, a vjenčanja su osobito bila zanimljiva jer bi se svi okupili.
Ti su mi dolasci uvijek bili jako lijepi i Hrvatsku sam povezivala s obitelji, morem, suncem i nekim puno opuštenijim osjećajem nego što sam ga imala u svakodnevnom životu u Njemačkoj.
Posebno se sjećam koliko mi je nedostajalo svjetla kada bih se nakon nekoliko godina života u Dubrovniku vraćala u Njemačku. Znala sam paliti svjetla usred dana jer mi je jednostavno nedostajalo sunca. Mama bi me pitala što mi je i zašto palim svjetla kad je dan. Meni je to tada bilo potpuno normalno.
Ali iskreno, kao djevojka nisam razmišljala da ću jednog dana živjeti u Hrvatskoj. Hrvatska je bila mjesto mojih korijena i ljetnih dolazaka, ali preseljenje nije bilo neki dugoročni plan.
Sve se to naizgled dogodilo spontano, iako mi se, vraćajući se danas unatrag, čini da je jednostavno tako trebalo biti.
Godinu prije mog preseljenja bili smo u Dubrovniku s našim obiteljskim prijateljima iz Švicarske, koji su bili vrlo prisutni u mom ranom djetinjstvu, a onda su se zbog posla vratili u Švicarsku. Tada smo spavali u privatnom smještaju negdje gore na Pločama i uzeli broj telefona, ako ikad ponovno zatreba. Bilo mi je lijepo – i to je bilo to.
Ideja se pojavila kroz obrazovanje.
Bližilo se vrijeme mature, odnosno Abitura, i rodica moga oca, moja krizmana kuma, uvijek je sa mnom razgovarala o tome što ću upisati nakon gimnazije. Ja sam zapravo htjela upisati kriminalistiku u Njemačkoj. Roditelji nisu bili baš za to, pa sam predala papirologiju za ekonomiju u Njemačkoj.
Preko kume sam čula da se u Dubrovniku otvorio tadašnji ACMT, danas RIT Dubrovnik, i to mi je bilo jako zanimljivo. Imala sam nepunih 19 godina i željela sam probati nešto novo, izaći iz obiteljske kuće i vidjeti kako će izgledati moj život u Hrvatskoj.
Roditeljima, osobito zato što sam jedinica, nije bilo lako. Otac je ipak bio sretan što ću otići i vidjeti kako izgleda život u Hrvatskoj, dok je mama bila uvjerena da ću se nakon tri mjeseca spakirati i vratiti u Njemačku jer će mi nedostajati tamošnji život.
Treba uzeti u obzir i vrijeme u kojem se sve to događalo. Društvene mreže nisu postojale, a tek sam na drugoj godini fakulteta dobila famoznu Nokiju 3310. Do tada su to bili tjedni pozivi, nedjeljom, kada je bilo povoljnije, na gazdaričin fiksni telefon.
Došla sam u Dubrovnik praktički ne poznajući nikoga. Bila je to 1998. i razlika između Njemačke i Hrvatske u organizaciji sustava, ustanova i svakodnevnom funkcioniranju bila je puno veća nego danas.
Ali upravo je to možda i bilo dobro. Došla sam mlada, bez društvenih mreža i bez današnjih mogućnosti stalnog kontakta s domom. Morala sam se jednostavno snaći.
U početku mi je sve bilo novo. Nisam uvijek znala kako sustav funkcionira, primjerice oko zdravstvenog osiguranja i administracije.
Postojala je i jezična barijera, iako sam hrvatski govorila. Problem nisu bile svakodnevne stvari, nego pojedine riječi i izrazi koje nisam razumjela.
Sjećam se jednog od prvih predavanja iz matematike. Profesor me prozvao da izađem na ploču i rekao mi: „Nacrtaj os.” Ja sam stajala ispred ploče i nisam imala pojma što znači „os”. Matematiku sam učila na hrvatskom, ali geometrijsku terminologiju nisam. To mi je danas simpatična uspomena, ali tada mi baš nije bilo svejedno.
S druge strane, osjećala sam se prihvaćeno. Na fakultetu je bilo dosta studenata iz različitih sredina, uključujući i djecu iz hrvatske dijaspore, pa mi je i to olakšalo prilagodbu.
Mislim da mi je pomoglo i to što sam od početka imala potrebu raditi, učiti i sama se snaći. To je nešto što sam ponijela iz Njemačke.
Jedna od stvari koja me iznenadila bila je koliko je drugačije bilo studentsko radno iskustvo.
U Njemačkoj sam počela raditi još u osnovnoj školi i tijekom školovanja uvijek sam imala neki posao. U Hrvatskoj tada nisam imala osjećaj da je studentski rad toliko uobičajen.
Ali puno važnije od toga bilo je nešto drugo – ljudi.
U početku sam imala osjećaj da se moram prilagoditi sustavu, ali vrlo brzo sam osjetila ljudsku toplinu i prihvaćenost.
Posebno se sjećam tri starije gospođe koje su živjele u našoj zgradi u Njemačkoj. Nisu imale svoju djecu i unuke u blizini, a moje bake su bile daleko. Meni je bilo normalno otići im po nešto u trgovinu, a one su meni postale neka vrsta zamjenskih baka. Za rođendan, Božić ili Uskrs znale bi mi preko prozora spustiti vrećicu sa slatkišima.
Takve male stvari čovjek pamti cijeli život.
Nakon studija i iskustva u Americi, 2002. godine počela sam raditi u Hotelu Park u Splitu, najprije kao pripravnica na recepciji.
U Parku sam prošla praktički cijeli put – od pripravnice i recepcionarke, preko referentice prodaje, voditeljice recepcije, voditeljice recepcije i prodaje, pa do direktorice prodaje za sve objekte. Kada bih trebala jednom riječju opisati taj period, rekla bih – multipraktik.
Vrlo brzo sam preuzela područje prodaje, koje tada zapravo nije bilo posebno strukturirano. Počeli smo ga organizirati, postaviti sustav i jasniji način rada. Nakon prve godine rezultati su bili vidljivi i na brojkama.
Jedan od najzahtjevnijih i meni najvažnijih projekata u Parku bilo je podizanje kategorije hotela s četiri na pet zvjezdica, uz projekt financiran kroz EU fondove. Rokovi su bili vrlo tijesni, a velik dio administrativnog i pripremnog posla radio se interno, tako da smo praktički svi bili uključeni u projekt i dio posla odradili sami. Danas, kada pogledam koliko je toga trebalo napraviti u relativno kratkom vremenu, to mi je jedan od projekata na koji sam posebno ponosna.
Hotel Park je za mene uvijek bio moja „prva beba” kada je riječ o prodaji. Tu sam najviše učila kako se stvari stvaraju, kako se radi s partnerima, kako se gradi tržište i kako se rezultat vidi kroz brojke.
Nakon toga slijedili su drugi projekti, uključujući Residence Park u Zagrebu i Fenomen Plitvice. Godine 2019. završila sam svoju priču s Hotelom Park i pridružila se Quatro Company u Splitu.
Sudjelovala sam u pripremi i postavljanju manjeg objekta u Varošu, Residence Stine, a zatim i u projektu Heritage Hotela FERMAI. Residence Stine danas posluje u samom srcu Varoša, a otvoren je 2019. godine.
FERMAI smo trebali otvoriti 2020., ali je zbog pandemije otvorenje pomaknuto na 2021. godinu. Objekt je potom postao dio MGallery Collectiona, a Accor ga je predstavio kao svoj prvi MGallery hotel u Hrvatskoj.
Danas, kada gledam cijeli taj put, shvaćam koliko se različitih stvari u hotelijerstvu zapravo mora znati i koliko je uloga direktora zapravo šira od same funkcije. Hotel nije samo operacija, prodaja ili financije. To je kombinacija ljudi, gostiju, partnera, vlasnika, dobavljača, sustava, standarda i svakodnevnog rješavanja problema.
Mislim da sam iz Njemačke ponijela određenu radnu disciplinu i organiziranost, ali i vrlo snažnu naviku da se radi i da se čovjek ne predaje lako.
Od roditelja sam naučila da bez obzira na životne okolnosti treba napraviti najbolje što možeš. Oboje su imali ozbiljne životne i zdravstvene izazove, ali nikada nisam odrasla uz osjećaj da se nešto ne može zato što je teško.
Veliko iskustvo bilo mi je i šest mjeseci rada u Americi, u Opryland Hotelu u Nashvilleu. To je bio ogroman sustav i za mene tada potpuno drugačiji svijet. Opryland je bio jedan od najvećih hotelskih kompleksa u SAD-u, s tisućama soba i tisućama zaposlenih. Tek tamo čovjek vidi kakva je mašinerija potrebna da bi takav sustav funkcionirao.
Ali možda je najvažnija stvar koju sam naučila upravo snalažljivost.
Kad sam počela raditi u hotelijerstvu, nije za svaku situaciju postojala procedura ili osoba koju možeš pitati. Zvao bi drugi hotel, raspitivao se, slušao iskustva kolega, učio na sajmovima i jednostavno tražio rješenje.
Danas su procedure i standardi izuzetno važni, ali mislim da nikada ne smijemo izgubiti sposobnost prilagodbe. Radimo s ljudima i ne može se baš sve predvidjeti.
Kada pogledam gdje je hrvatski turizam bio 1998., a gdje je danas, mislim da smo napravili ogroman napredak.
Ja sam generacija koja je starija od Googlea, Bookinga i Expedije, pa sam prošla put od potvrda koje su stizale faksom do današnjih potpuno digitaliziranih sustava.
Sve se promijenilo – tehnologija, distribucija, komunikacija s gostima, način prodaje. Ti sustavi donose puno prednosti i pojednostavljuju procese, ali istovremeno zahtijevaju stalno učenje i prilagodbu.
Mislim da Hrvatska i dalje ima ogroman potencijal. Imamo ono što mnoge destinacije nemaju – prirodu, kulturnu baštinu, more, gastronomiju, sigurnost i autentičnost. Ali moramo paziti kako ćemo taj potencijal razvijati.
Kroz Komoru mi je posebno važno poticati komunikaciju i razmjenu iskustava među hotelijerima i drugim sektorima. Nije uvijek jednostavno sve ljude staviti za isti stol, ali upravo iz iskrenog razgovora često mogu proizaći dobra rješenja.
Strukovna grupacija hotelijera pri HGK Županijskoj komori Split okuplja članice koje posluju u području hotelijerstva i drugih djelatnosti smještaja, a cilj joj je, između ostalog, zajedničko zastupanje interesa sektora i suradnja s dionicima u turizmu.
Svakako. Mislim da svatko tko dolazi iz druge sredine donosi određenu perspektivu, iskustvo i način razmišljanja.
Kod mene se možda i danas vidi taj „njemački” dio u organizaciji, strukturi i odnosu prema radu. Ali ne mislim da je sve isključivo posljedica sredine u kojoj sam odrasla – puno toga ovisi i o samom čovjeku.
Istovremeno, mislim da osoba koja dolazi izvana mora biti spremna učiti od sredine u koju dolazi. Nije poanta doći i misliti da sve što donosiš automatski vrijedi više.
Najbolji rezultat nastaje kada spojiš ono što si donio sa sobom s onim što naučiš ovdje.
To mi je jedan od dijelova karijere na koji sam posebno ponosna.
Kroz godine je veliki broj mladih ljudi prošao „kroz moje ruke” – od učenika koji su dolazili na učeničku praksu do velikog broja studenata s RIT-a, Ekonomskog fakulteta u Splitu, Fakulteta za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu u Opatiji i drugih fakulteta. FMTU u Opatiji ima dugu tradiciju obrazovanja kadrova za turizam i hotelijerstvo i danas je jedna od ključnih hrvatskih institucija u tom području.
Neki su dolazili na praksu u moje odjele, neki su kroz praktičan rad upoznavali hotelijerstvo, a često sam bila i guest speaker na fakultetima, konferencijama i različitim stručnim događanjima.
Meni je to jako važno jer mislim da se znanje ne prenosi samo kroz knjige. Netko mlad treba vidjeti kako izgleda stvarni posao, kako izgleda razgovor s gostom, kako se rješava problem, kako se donosi odluka kada nemaš sve informacije i kako izgleda odgovornost koju nosiš kada vodiš ljude.
I možda najvažnije – treba im pokazati da hotelijerstvo može biti ozbiljna karijera.
Kada nakon nekoliko godina vidim osobu koja je kod mene počela kao praktikant ili student, a danas radi na ozbiljnoj poziciji, to mi je jedan od najdražih osjećaja u poslu.
Naravno da su poslovni rezultati važni. Brojke su uvijek jedan od pokazatelja uspješnosti. Ali meni osobno uspjeh nije samo u brojkama.
Ovisno o sezoni, kroz FERMAI treba voditi i usmjeravati između 16 i 28 ljudi. To znači biti im podrška, pomoći im da svoj posao naprave najbolje moguće i istovremeno stvoriti atmosferu u kojoj ljudi osjećaju pripadnost.
Meni je jedan od najvećih uspjeha kada vidim da tim zna što radi i da zna da stojim iza njega.
Posebno sam ponosna na taj core team i na osjećaj pripadnosti koji su ljudi razvili prema hotelu. Kada ljudi dolaze na posao s osjećajem da su dio nečega, kada znaju da mogu računati jedni na druge i kada se odgovornost ne prebacuje, nego se preuzima – to je za mene pravi uspjeh.
Jedan od trenutaka koji mi je ostao posebno u sjećanju dogodio se samo nekoliko dana nakon otvorenja FERMAI-ja, kada smo imali vrlo važan FAM trip.
Prvih nekoliko dana nakon otvorenja uvijek je izazovno. Uvijek postoji nešto što treba popraviti, doraditi ili riješiti u hodu. I upravo zato mi je bilo posebno drago kada su ljudi koji su došli u tom trenutku bili gotovo iznenađeni koliko sve dobro funkcionira.
A ono što i danas najviše volim čuti o FERMAI-ju nije samo da je hotel lijep. Najvažniji feedback je kada ljudi kažu da je usluga na razini i da se osjeti iskren, domaćinski odnos prema gostu.
To mi je puno važnije od samog izgleda hotela.
FERMAI je danas dio MGallery Collectiona, a službeni MGallery opis upravo naglašava toplinu dobrodošlice, osobnu povezanost s gostom i povezanost hotela s lokalnom kulturom i baštinom.
Da. Hrvatska je definitivno moj dom.
Danas se ovdje osjećam dobro, prihvaćeno, sigurno i – doma. Ne mogu se više zamisliti da živim u Njemačkoj, iako jako cijenim mjesto u kojem sam odrasla i uvijek mi je drago otići tamo.
Jedan trenutak mi je posebno ostao u sjećanju. Negdje nakon desetak godina života u Hrvatskoj shvatila sam da sam počela sanjati na hrvatskom. Do tada su mi snovi uglavnom bili na njemačkom.
I danas, kada sama sa sobom razgovaram, ovisno o temi, misli mi ponekad još uvijek idu na njemačkom. Ali sanjanje na hrvatskom mi je bio neki unutarnji znak da sam se stvarno preselila.
Možda je još važnije to što sam kroz život u Hrvatskoj osjetila koliko ovdje postoji ljudska blizina.
Posebno sam to osjetila u najtežem razdoblju svog života, kada sam iznenada ostala bez supruga. Ne želim ulaziti u detalje, ali upravo tada sam možda najviše shvatila koliko su mi ljudi oko mene – privatno i profesionalno – postali obitelj i oslonac.
Ne kažem da se takva podrška ne bi dogodila i u Njemačkoj, ali toplina ljudi i način na koji se ljudi u Hrvatskoj okupe oko nekoga u kriznoj situaciji nešto je što jako cijenim.
Majka sam triju kćeri i one su danas već velike – jedna je na fakultetu, druga je maturantica, a treća će uskoro u osmi razred osnovne škole.
Mislim da čovjek s djecom neke stvari počne gledati drugačije. Kada sam bila mlađa, možda mi je bilo važnije što mogu napraviti, koliko mogu raditi i koliko mogu postići. Danas mi je jednako važno kakvu atmosferu stvaramo oko sebe i kakav primjer dajemo djeci.
I tu se ponovno vraćam svojim roditeljima.
Oni su me naučili da se radi, da se ne odustaje i da se u životu ne mogu uvijek birati okolnosti, ali se može birati način na koji ćeš na njih odgovoriti.
To je nešto što želim prenijeti i svojim kćerima.
Donijela mi je život koji nisam planirala, ali koji danas ne bih mijenjala.
Ponosna sam prije svega na onu djevojku od nepunih 19 godina koja je imala dovoljno hrabrosti doći u tadašnju Hrvatsku, ostaviti iza sebe jedan poznati život i pokušati izgraditi nešto novo.
Danas, kada gledam koliko se toga u međuvremenu dogodilo – obitelj, tri kćeri, karijera, hotelijerstvo, FERMAI, OPG i svi ljudi koje sam kroz posao upoznala – možda mi je upravo ta početna odluka najviše fascinantna.
Posebno sam ponosna i na sposobnost prilagodbe.
Život čovjeku donese situacije koje nije planirao. Nekada se moraš boriti s vjetrenjačama, sustavima, okolnostima ili osobnim tragedijama. Ali mislim da je najvažnije kako odlučimo na njih odgovoriti.
Meni je rad uvijek bio jedan od načina da ostanem aktivna i usmjerena prema naprijed. To sam naučila od roditelja i mislim da mi je taj način razmišljanja puno puta pomogao.
Rekla bih im da si daju priliku.
Ako osjećaju povezanost s Hrvatskom i žele bolje upoznati svoje korijene, danas zaista postoji puno više mogućnosti nego što ih je bilo kada sam ja dolazila.
Ne mora odmah biti riječ o konačnom preseljenju.
Dođite, studirajte, radite, provedite neko vrijeme ovdje, upoznajte ljude i pokušajte vidjeti gdje se najbolje snalazite. Hrvatsku ne treba upoznati samo kroz godišnji odmor.
Ja sam došla zbog fakulteta, a nisam došla s planom da ću ovdje ostati cijeli život. Život se jednostavno dogodio.
Mislim da je to možda i najbolja poruka mladima iz dijaspore, ali i svima ostalima: ne morate unaprijed znati cijeli svoj put.
Dovoljno je imati hrabrosti napraviti prvi korak i dati sebi priliku da vidite što će se dogoditi.
Podijeli
