Kad sam odlazila u Sjedinjene Države u kolovozu 1990. nisam ni slutila da to nije samo jednogodišnji posjet kako mi je savjetovao moj mentor Rudolf Filipović, jer se u to predinternetsko vrijeme drukčije nije moglo doći do literature za doktorat koji sam htjela pisati. Također nisam slutila da će upola moje godine kao Fulbrightove stipendistice u mojoj zemlji početi rat. Nisam slutila da će ovo biti veliki preokret u mom životu, a ne samo izlet u novo gdje sam trebala pokupiti nešto literature, malo iskustva i neke uspomene. Pretvorilo se to u mamino nagovaranje, „Ajde, ostani još jednu godinu, šta ćeš ovde, rat je“, pa onda još jedna godina na fakultetu po želji studenata i kolega, pa onda još jedan magisterij, pa onda iznenadni telefonski poziv „Ovdje Glas Amerike, bi li vas zanimalo da dođete na razgovor za posao?“. Rat je još bio u jeku te 1992. i ja se odlučim otići do Washingtona na intervju. Dok sam kao novinarka Glasa Amerike sedam godina prenosila Hrvatskoj najnovije vijesti i reportaže iz svijeta, nisam zanemarila svoju prvu ljubav – lingvistiku. 1996. sam se odvažila i upisala doktorat na poznatom i priznatom sveučilištu Georgetown, gdje su predavala velika imena u svijetu sociolingvistike, između ostalih Deborah Tannen, Ron Scollon, i Deborah Schiffrin koju sam kasnije izabrala za mentoricu. Moj nesuđeni mentor Rudolf Filipović nas je već bio napustio, vjerojatno shrvan užasom rata. S doktorskom diplomom u ruci, odlazim s Glasa Amerike i predajem na nekoliko fakulteta, ovisno o tome gdje sam se našla kojiput ne svojom željom, jer tako je to kada su u braku dvije karijere. Uživala sam raditi sa studentima, objavila sam tri knjige, desetke znanstvenih radova u časopisima i zbornicima, i izlagala na velikom broju konferencija u raznim svjetskim metropolama i zakutcima. A onda sam u siječnju 2025. odlučila da treba pozornicu ostaviti mlađima i da će mi mirovina napokon dati ono čega dugo nisam imala – vremena za pisanje.
Moj muž i ja smo u roku od mjesec-dva prodali kuću i dva automobila i razdijelili mnoge stvari koje nisu stale u novi dvosoban stan gdje smo se onda i preselili. A odatle, spakirali velike kovčege, ubacili najnužnije i pravac Hrvatska! Eto, tome je sada već više od godinu dana i nije bilo ni trenutka da smo zažalili. Čak ni mužu, rođenom Amerikancu, ne fali Amerika, bar ne onakva kakva je sada.
Imamo sreću da si možemo priuštiti dva prekrasna mjesta za život: Split i Hvar. U ta dva mjesta su ukopani moji korijeni, jedan po mami, drugi po ocu. Srela sam nekidan prijateljicu s kojom sam se viđala svakog ljeta kad bih došla na Hvar. Kažem joj, „Sretna sam, baš sam sretna“. Kaže ona, „Znam, vidi se. Jer se stalno smiješ.“
Ali nije sve tako bajno. Ima stvari koje bi se mogle popraviti. Pitam, zašto se ne mogu svi računi plaćati preko interneta? Kojiput smo izvan zemlje, pa bi takav način omogućio uredno plaćanje bez kašnjenja. Pa mi ljudi kažu, „Tako ti je to kod nas“. To je rečenica koju čujem prečesto. „Tako ti je to kod nas“ pretpostavlja nemoć da se nešto promijeni, popravi. To je tako i gotovo. A nije. Sve je jednom svugdje bilo drukčije, a onda smo zakoračili u novo stoljeće, pa onda opet u jedno novije, pa u još novije, i stvari su se mijenjale uz nove tehnologije i nove pronalaske. Ako se struja može platiti preko interneta, zašto se voda ne može? Možda zato što su na čelu ljudi staroga kova koji vjeruju u devizu „Tako ti je to kod nas“?
Ima tu i nekih političkih momenata koji nisu previše simpatični. Ne želim ovdje pametovati o demokraciji nakon što smo vidjeli što se dogodilo s američkom, ali bih htjela spomenuti jednu sanjarsku, vizionarsku, pa možda pomalo i pjesničku filozofiju. Kad sam 2003. objavila At War With Words (U ratu s riječima), predgovor je knjizi napisao Mick Billig, autor proslavljene knjige Banalni nacionalizam. Godinama sam koristila tu knjigu kao osnovicu svog kolegija na poslijediplomskom studiju na Sveučilištu Georgetown koji se zvao Konstrukcija nacionalnog identiteta kroz komunikaciju. Tu su bili uključeni mnogi oblici komunikacije koji sudjeluju u stvaranju i učvršćivanju nacionalnog identiteta, uključujući vijorenje barjacima, nogometno navijanje, zajedničko pjevanje himne, sličice na poštanskim markama, razna objašnjenja o podrijetlu stanovnika neke zemlje, te govori političara, koji su bili u žarištu mog istraživanja dobar broj godina. A sve to nije postojalo prije nego što smo mi ljudi odlučili isprecrtati globus crvenim crtama koje simboliziraju granice, međe, ograničenja… Nisam naivna, jasno mi je da nekih granica mora biti, ali svejedno potpisujem Billigovu ideju o banalnom nacionalizmu koja tumači važnost pripadanja koje se dovodi do banalnosti kroz te razne vidove komuniciranja nacionalnog identiteta. U mojoj zbirci pjesama From Hvar with Love koju ovih dana objavljuje Naklada Bošković nalazi se i pjesma Belonging u kojoj se, uz Billiga, sjećam i vizionarskih riječi Johna Lennona iz pjesme Imagine:
BELONGING
(Homage to John Lennon and Mick Billig)
They brand us through our mother tongue
The first words we babbled with no intent
They tell us with whom we should speak
And who is going to mock our accent
They keep us there with monumental speeches
With anthems sung in unison by the oppressed
By the land we had no part in choosing
Yet which they fence as if possessed
They define us through the signage of flags
And coats of arms with a painted sword
But flags can quickly turn into rags
In some differently imagined world
What if we were allowed to dream out
Where to live and where to be forgotten
And where we wish to lay our bones
After this earthy body is rotten
Can’t you see that the world is a huge ocean
Peppered by islands, large and small
There are no red lines inscribed in the dirt
Of this fragile spinning blue ball
But that is why I bow to Mick
And create a world that would please John
If we imagined the world as islands
I have already fallen in love with one
PRIPADANJE
(Homage Johnu Lennonu i Micku Billigu)
Kažu materinji jezik nas označi
kojim bez svijesti tepamo prve riječi
Kažu nam s kim smijemo govoriti
A tko će se našim naglascima smijati
Uhićeni smo u njhovu monumentalnu govoru
U himnama koje potlačeni pjevaju u zboru
Za zemlju koju nismo imali prilike birati
Ali koju zovu svojom i ne daju nam dirati
Definiraju nas barjacima sa šarenim simbolima
I kroz grbove na kojima je nacrtana sablja
Ali barjak lako postane stara tralja
U nekim drukčije zamišljenim obzorima
A kad bi nam se dopustilo da odlučimo sami
gdje želimo živjeti a gdje da smo zaboravljeni
Te kosti u kojoj želimo ostaviti zemlji
Kad nam zemaljsko tijelo prestane živjeti
Zar ne vidiš da je svijet jedan ogroman ocean
Posut otocima, punima života i smrti
I da nema crvenih crta ucrtanih u prašinu
Ove krhke plave kugle koja se beskrajno vrti
To je razlog što se klanjam Micku
I zamišljam svijet koji bi Johnu bio po volji
Ako zamislimo svijet kao hrpu lijepih otoka
Jednoga od njih ja već odavno volim
Osjećaj pripadanja upravo je onaj koji nas navodi na razne aktivnosti – neke vrlo lijepe, neke ne. Međutim, kako to da nas pripadanje ovoj divnoj zemlji ne navodi da se brinemo za okoliš? Fino odjevena gospođa u elitnom dijelu Splita ostavlja vrećicu sa smećem pored kante. Kaže, gadi joj se otvoriti kantu, jer tko zna tko je sve to dirao. Dijete baca omot od čokolade na pod. Kažem majci, nešto vam je ispalo, ona odgovara – nema problema, odnit će vitar. Poznanica izlazi iz kuće u kojoj je osam stanova i pitam je zašto ne urede taj vrt ispred kuće pun korova i smeća. Kaže, neki bi to učinili, ali neće ako nisu svi složni, a nikada nisu svi složni. I tako onda taj vrt na divnom mjestu s kojeg se vidi more stoji godinama ružan i zapušten. Reći ćete – sitnica. Ali, počnimo od sitnica pa da vidimo dokle možemo stići.
Ova je zemlja lijepa, svaki dan se budi i ide na spavanje u čudesnim bojama. A tek more… Vidjela sam mnoge oceane, ali Jadran je Jadran. Tvrdim da nitko ne može biti ljut dok sjedi na obali našeg mora i bulji u pučinu. A ljudi, ljudi su puni strasti i snage življenja. Ljudi su mnogodimenzionalni. Vole se, mrze se, svađaju se, ljube se, a sve to sa puno strasti. Ljudi ovdje uživaju živjeti, zato je divno živjeti među njima. Još samo kad bi, kako je rekao Voltaire, počeli uređivati svoj vrt.
Podijeli
