Život u drugoj zemlji donosi nova iskustva, prilike i poznanstva, ali često i drugačiji pogled na mjesto iz kojeg smo krenuli. Roko Bačelić iz Šibenika već godinama živi i radi u Norveškoj. Ondje je upoznao drugačiji način života, naučio jezike, putovao i susretao ljude iz različitih kultura, no osjećaj pripadnosti rodnom kraju nije nestao.
Naprotiv, kaže kako je upravo život u inozemstvu dodatno osvijestio koliko su ga oblikovali obitelj, Šibenik i dalmatinski način života.
Široj javnosti Roko je postao poznat i kroz sudjelovanje i pobjedu u Survivoru, no iza televizijskog iskustva nalazi se priča poznata mnogim Hrvatima izvan domovine – priča o odlasku, prilagodbi novoj sredini i pitanju koje se prije ili poslije pojavi: hoću li se jednog dana vratiti kući?
Prve asocijacije su mi vrlo jednostavne, ali upravo zato i najvažnije – miris mora, okus kave i glasovi ljudi koje poznajem cijeli život. To su stvari koje možda uzimaš zdravo za gotovo dok živiš ondje, ali kada odeš, shvatiš koliko zapravo čine osjećaj doma.
Šibenik za mene nije samo mjesto. To je cijeli jedan osjećaj i način života.
Obitelj je imala najveći utjecaj. Roditelji postavljaju temelje i usađuju vrijednosti, a onda te ljudi i sredina u kojoj odrastaš dodatno oblikuju.
Mislim da me dalmatinski način života naučio nečemu što je jako vrijedno – uživati u malim stvarima. Ne mora uvijek biti riječ o velikim uspjesima ili materijalnim stvarima. Nekad su upravo jednostavni trenuci ono najvrjednije što imamo.
Prije svega vjeru u Boga, jer je i meni usađena odmalena i ostala mi je važan oslonac kroz život.
Pamtim i jednu situaciju iz vremena kada sam imao 19 godina. Sjeo sam na klupu u parku kraj čovjeka kojeg nisam poznavao i on mi je u razgovoru poželio da u životu pronađem zadovoljstvo. Objasnio mi je da u zadovoljstvo stane upravo onoliko koliko nam je potrebno, a ne nužno onoliko koliko želimo.
Ta mi je misao ostala do danas. S godinama sve više razumijem koliko je važno znati biti zadovoljan onime što imaš.
Nije to bila neka velika, dugo planirana odluka. Dogodilo se dosta spontano. Majka i brat otišli su u Norvešku godinu dana prije mene, pa su me pozvali da im se pridružim i vidim kako izgleda život u inozemstvu.
Početak mi je zbog toga bio prilično jednostavan. Zaposlio sam se na mjestu gdje su radili Hrvati pa nisam odmah imao osjećaj da sam potpuno sam u nepoznatoj zemlji. To mi je dosta olakšalo prilagodbu.
Puno toga pozitivnog. Prije svega, obogatio me kao osobu.
Putovao sam, upoznao ljude različitih nacionalnosti, kultura i karaktera te naučio norveški i španjolski jezik. Vjerojatno se neke od tih stvari ne bi dogodile da sam cijelo vrijeme ostao u sredini u kojoj sam odrastao.
Odlazak u inozemstvo može čovjeku otvoriti vidike. Počneš drugačije promatrati i svijet i samoga sebe.
Ali bez obzira na sve što mi je Norveška pružila, iz Hrvatske mi najviše nedostaju dvije jednostavne stvari – more i ljudi.
Mislim da može, i meni se upravo to dogodilo.
Kad upoznaješ druge narode i njihove običaje, počneš više razmišljati i o vlastitima. Uspoređujući različite kulture zapravo bolje upoznaješ samoga sebe i postaješ svjesniji odakle dolaziš.
Svoje korijene ne čuvam nekim posebnim planom. To mi dolazi prirodno. Oni su prisutni kroz govor, ponašanje, odnos prema ljudima i mnoge sitnice kojih vjerojatno nisam ni svjestan.
Tek kada odeš, neke od tih stvari počneš primjećivati.
Norveška je uređenija i organiziranija država, a radnik je puno zaštićeniji. To su stvari koje treba priznati i iz kojih možemo učiti.
S druge strane, kod nas postoji nešto drugačije u mentalitetu. Imamo veću spontanost, toplinu i jednu pozitivnu „ludost“ koja je karakteristična za naš način života.
Obje zemlje imaju svoje prednosti. Život vani nauči te da ne moraš jednu idealizirati, a drugu kritizirati. Možeš prepoznati dobro u obje, ali istodobno osjećati gdje pripadaš.
Da. Kad razmišljam o povratku, najviše me privlači upravo osjećaj da bih ponovno bio svoj na svome.
Postoji ona stara: „Svugdi pođi, ali kući svojoj dođi.“ Mislim da dobro opisuje taj osjećaj.
Naravno, povratak nije samo emotivna odluka. Postoje praktične stvari koje treba posložiti, a za većinu ljudi koji žive u inozemstvu najvažnije pitanje vjerojatno su financije i posao. Čovjek mora imati mogućnost pristojno živjeti od svog rada.
Mislim da mnogi ljudi žele povratak, ali upravo ih pitanje egzistencije sprječava da naprave taj korak.
Ako netko duboko u sebi osjeća snažnu želju za povratkom, mislim da bi tu želju trebao ozbiljno poslušati.
Razum će često pronaći puno razloga zbog kojih je jednostavnije ostati tamo gdje jesi. Uređen sustav, sigurnost, posao, financije – sve su to jaki argumenti. Ali nije svaka životna odluka samo računica.
Ponekad treba poslušati i srce, pogotovo ako znaš da će ti povratkom duša biti na mjestu.
To govorim drugima, ali zapravo isto govorim i sebi.
Survivor se dogodio prilično spontano. Nisam prije pratio emisiju niti sam dugo planirao prijavu. Vidio sam da je riječ o sportskom i fizičkom izazovu i odlučio pokušati.
Iskustvo me naučilo koliko često sami sebi postavljamo granice. Velik dio toga ovisi o glavi i načinu na koji pristupamo problemima.
Također me učvrstilo u stavu da se ne trebamo previše opterećivati mišljenjima drugih ako znamo da ono što radimo nije pogrešno.
Ali kada je riječ o domu i obitelji, Survivor mi nije trebao da bih shvatio njihovu vrijednost. I prije toga bio sam svjestan koliko znači imati krov nad glavom i zdravu obitelj. Takva iskustva samo dodatno potvrde koliko su neke naizgled obične stvari zapravo velike.
Vjera je moj glavni izvor optimizma i energije. Ona mi daje osjećaj da uvijek postoji razlog da nastavim dalje. Uz nju je, naravno, obitelj jako važna.
Sport me također puno naučio. Nauči te boriti se, biti discipliniran, ali i prihvatiti poraz. Ne možeš uvijek pobijediti, ali možeš odlučiti kako ćeš reagirati kada izgubiš.
Mislim da se takav odnos može prenijeti i na život općenito.
Najviše se vidim kao obiteljskog čovjeka.
Ne opterećujem se previše time gdje ću točno živjeti ili na koji ću način zarađivati. Važnije mi je kakav ću život imati i s kim ću ga dijeliti.
A kada razmišljam o domu, Šibenik i Hrvatska uvijek su dio te slike.
Rokina priča pokazuje jednu od čestih posebnosti života u iseljeništvu: čovjek može iz Hrvatske otići fizički, ali osjećaj pripadnosti ne mora nestati. Ponekad se tek s udaljenosti jasnije vidi što su nam ostavili obitelj, sredina i način života u kojem smo odrasli.
Norveška mu je pružila iskustva, jezike, putovanja i susrete s drugim kulturama. Šibenik mu je, s druge strane, ostao sinonim za more, poznate glasove, obitelj i osjećaj da je „svoj na svome“.
A između te dvije stvarnosti nalazi se pitanje koje poznaju mnogi Hrvati u svijetu: kada je pravi trenutak za povratak?
Za Roka konačan odgovor još nije napisan. Ali želja postoji – i možda je upravo to prvi korak svakog povratka.
Podijeli
