Malo ljudi je upoznato sa skrivenim natalitetom i imperijalističkom strategijom Hrvatske. Uz rizik da ovo budu posljednja slova koja ćemo nalupetati na tipkovnici, mi ćemo vam je danas otkriti. I vjerojatno ćete biti ponosni što pripadate tako promišljenom i mudrom narodu…
Naime, dok svi misle da se već generacijama Hrvati iseljavaju i bježe iz domovine, mi zapravo širimo svoj utjecaj po svijetu. S kojim ciljem? Pa ne treba baš sve crtati… Aktualni premijeri Kanade i Australije imaju gene koje su njihovi preci ponijeli iz Lijepe Naše. Malo tko zna, jer je jedan od temelja hrvatske strategije i – “najveća vražja pobjeda je u tome što je uvjerio ljude da ne postoji”. No, Hrvati zapravo vladaju svijetom… Ima nas svugdje. Ako ne nas, onda bar naših gena. Barem u tragovima…
I što Hrvatska bude postajala poznatija i priznatija na različitim područjima, to će se sve više uspavanih hrvatskih gena buditi i ponosno isticati svoju povezanost s komadićem raja koji je Bog valjda napravio sebi, ali smo se mi pokazali i kao vrsni skvoteri.
Sada vi vjerojatno mislite da čitate neki promotivni tekst koji bi vas trebao navesti da pošaljete prvorođenca na neku frontu, a svu ostalu djecu da se razbiježe po kontinentima kako bi vaši praunuci mogli postati političari u bijelom svijetu.
No ne, ovo nije priča o novom svjetskom poretku u kojem je svaki premijer Hrvat… Ta je kocka već bačena, samo svijet toga još nije svjestan.
Ova priča je tu da nas zabavi dok naši sunarodnjaci polako osvajaju svijet. I u ovoj priči ćete točno vidjeti zašto će naša strategija uspjeti. Sve se svodi na dišpet, ponos i zajedništvo.
Dišpeta i ponosa u domovini ima dovoljno. Više zajedništva nam ne bi škodilo.
A upravo o zajedništvu nas mnogo može naučiti obitelj Buzolić Lojko koja se okupila u Hvaru. Ako vam to ne djeluje kao nešto vrijedno članaka u Slobodnoj, mišljenje će vam se vjerojatno promijeniti kada saznate da je čak 26 pripadnika iste obitelji stiglo iz Australije u Hvar. Svi su oni, kao i mnogi drugi, grozdovi s tri trsa koja su s Hvara, preko Italije, završila na drugom kraju svijeta.
Naglašavamo riječi “mnogi drugi” jer nitko iz obitelji nije znao reći koliko točno rođaka imaju u Australiji. Među onima koji su stigli bilo je članova svih generacija, u dobi od 11 do 70 godina. Vesela družina. Prepuna, naizgled, izrazito različitih ljudi. Od vesele starije gospode koja su se okupila oko teće u kojoj je domaćin kuhao šalšu o’ pome, preko djevojke s tetovažama noćnih leptira na potkoljenicama i licem koje odmara dušu pa sve do gospođe izrazito staložene pojave za koju smo bili sigurni da je žena jednog od potomaka obitelji Buzolić Lojko. Gospođa na prvi pogled nema ništa hrvatsko u sebi, fizionomijom odgovara ljudima iz Oceanije, no nakon dvije rečenice shvatite da je ona kći jednog od izvornih članova obitelji Buzolić Lojko koji su otišli u Australiju.
Na put su otišla dva brata i sestra – Frano, Nikola i Vinka. Njihov put do Australije nije bio ni jednostavan ni planiran. Prvo su morali pobjeći u Bari u Italiji. Tamo su neko vrijeme boravili u izbjegličkom logoru kao izbjeglice Drugog svjetskog rata i čekali da se srede papiri kako bi mogli nastaviti traganje za zemljom u kojoj je život lakši nego kod kuće. Mogli su birati između Australije, Sjedinjenih Američkih Država i Ujedinjenog Kraljevstva. I nećete vjerovati, po običaju koji valjda traje od Tuge i Buge, o njihovoj sudbini je odlučila birokracija. Odabrali su Australiju jer je ona odabrala njih – prva je od navedenih država sredila potrebne dokumente i tako su se trsovi s Hvara, u punoj snazi, uputili tražiti zemlju u kojoj će pustiti korijenje.
Kad su stigli, nije ih se dočekalo kao što smo mi dočekali imućne Ukrajince kojima smo davali da besplatno žive u stanovima dok većini mladih obitelji renta vječito visi nad glavom. Prije nego su smjeli ući u Australiju, morali su proći liječnički pregled i provjeru identiteta. Imali su dogovor s vladom prema kojemu su dvije godine morali raditi u uslužnim djelatnostima kako bi se asimilirali u društvo i naučili jezik. Braća su počela raditi na plantaži šećerne trske, no uvjeti su bili nemogući pa su ubrzo odustali i prebacili se na drugi posao.
Otprilike u to vrijeme u Australiju stižu i njihovi roditelji. Majka ostaje s njima, a otac se vraća u Hrvatsku. Sinovima je savjetovao da kupe ribarski brod i postanu ribari u Australiji jer su u tom poslu bili odmalena. Braći Franu i Nikoli to se nije baš sviđalo pa se nisu dali moru, ali su se dali u poduzetništvo… Otvorili su kompaniju za proizvodnju čelika pod nazivom Buz Brothers. Simpatični gospodin Richard, najstariji član obitelji koji je stigao na Hvar, prisjetio se da je to bila respektabilna firma u 70-ima, ali mnogo ga je više zanimala šalša koja se krčkala u teći nego prepričavanje povijesti.
Većinu vremena koje smo proveli među članovima obitelji Buzolić Lojko pričali smo s jednom osobom. Ostali su povremeno ulijetali u priču, no svi su više pozornosti posvećivali svojoj obitelji i upijanju kulinarskih trikova nego novinaru koji im se prišuljao. Doduše, moramo spomenuti gospodina koji se nama vješto prišuljao dok smo pričali s njegovom prvom rodicom, našom glavnom sugovornicom.
Uglađen gospodin s kaubojskom bolo kravatom prisjetio se svog oca…
“Moj otac je uvijek o Hvaru govorio sa zvijezdama u očima. Nisu željeli otići, bili su mladi, u dvadesetima. No tragali su za boljim životom… Srećom, tada se prema izbjeglicama u Australiji postupalo mnogo bolje nego danas. I drago mi je što su se svi oni barem jednom uspjeli vratiti u Hrvatsku.”
Gospodin se vratio razgovoru s rođacima, a naša sugovornica Karon Buzolić Lojko Campbell otkrila nam je da se već 30 godina svi rođaci u Australiji okupe 27. prosinca kako bi proslavili “Dan rođaka”. Rekla je da je to nešto što vuku još od vremena kada su bili djeca. Njezin otac je izgradio kuću uz more, htio je gledati ocean jer ga je to podsjećalo na Hvar. Druga je kuća pripadala njezinu barbi Frani. Iako nije bila odmah uz more, redovito su pješačili do obližnjeg oceana. Čak ni na drugom kraju svijeta, nakon toliko godina, Hvarani nisu uspjeli zaboraviti Hvar. S vremenom je obitelj rasla i neki članovi su se selili pa je postajalo sve teže okupiti čitavu obitelj, ali valjda zahvaljujući sirovoj hrvatskoj tvrdoglavosti, svake se godine okupe za blagdane.
Nije nam bilo jasno zašto nam Karon to objašnjava dok nije rekla: “E, pa ovo je kao Dan rođaka, ali je cijeli tjedan.” Otkrila je da se okupljanje počelo planirati lani, tijekom njezina prošlogodišnjeg posjeta otoku pod čijim je kamenjem i njeno korijenje. Budući da je dosta rođaka koji su stigli u mirovini, ispostavilo se da je bilo lakše organizirati okupljanje u Hrvatskoj nego u Australiji. Planiraju nastaviti s ovakvim okupljanjima i na južnoj hemisferi, a dok su bili na Hvaru uživali su u našoj spizi i izletima brodom. Karon, naša strpljiva sugovornica, prošla je Zagreb, Ljubljanu i Plitvice.
Karonina kći živi u Nizozemskoj pa joj je put preko pola svijeta sigurno lakše pao, a Karon ostaje i dulje od ostalih rođaka. Većina je već na putu kući, neki su već stigli, a Karon će upijati Hvar do 26. travnja.
Potom se i ona mora vratiti kući, tj. tamo gdje živi. Jer kako je i sama rekla: “Živiš gdje živiš, ali kad dođeš u Hrvatsku, posebno na Hvar, osjećaš se kao kod kuće.”
Izvorno objavljeno u: Slobodna Dalmacija. Autor: Stjepan Mijat Zaninović. Preneseno uz dopuštenje autora.
Podijeli
