Priče koje nisu nestale: DNK, stari zapisi i povratak obiteljskim korijenima
Moje zanimanje za obiteljsku povijest počelo je iz jednostavne želje da doznam više o ljudima od kojih potječemo. Imena i prezimena koja smo godinama slušali u obitelji s vremenom su počela dobivati svoje mjesto u rodoslovnom stablu, a iza njih su se počele pojavljivati stvarne životne priče.
Veliku prekretnicu u istraživanju donijela je odluka da napravim MyHeritage DNA test. Nakon što su stigli rezultati, pred nama se otvorio potpuno novi način istraživanja. Pojavili su se ljudi iz Hrvatske, Italije i drugih zemalja s kojima dijelim dijelove DNK, iako se do tada međusobno uopće nismo poznavali.
Počeli smo kontaktirati neke od tih ljudi i uspoređivati obiteljska stabla. Mi smo njima davali podatke koje smo godinama prikupljali, a oni nama informacije sa svoje strane obitelji. Malo-pomalo, počele su se slagati veze između obitelji za koje smo znali da su nekada bile povezane, ali više nismo znali na koji način.
Neki od tih kontakata nisu ostali samo na razmjeni nekoliko poruka i podataka. Nastavili smo se čuti, razmjenjivati fotografije, dokumente i obiteljske priče, a s nekim ljudima razvila su se i prava prijateljstva. Upravo je to za mene postalo možda i najljepši dio genealogije – iza DNK podudaranja na ekranu nalazi se stvarna osoba koja nosi dio iste obiteljske prošlosti.
Jedna od priča posebno mi je ostala u sjećanju.
Preko MyHeritage DNA povezao sam se s čovjekom iz Italije koji danas ima 84 godine. Pokazalo se da dijelimo DNK, a kada smo stupili u kontakt, ispričao nam je priču koju je pokušavao razriješiti gotovo cijeli svoj život.
O svojem djedu znao je vrlo malo. Znao je da je bio Hrvat, da je kao vojnik služio u austro-ugarskoj vojsci te da je 1918. godine poginuo u Prvom svjetskom ratu. To je desetljećima bilo gotovo sve što je znao o svojem hrvatskom podrijetlu.
DNK podudaranje dovelo ga je do mene.
Počeli smo zajedno istraživati. Uspoređivali smo obiteljska stabla, imena, godine i stare zapise te smo konačno uspjeli pronaći vezu. Njegov djed bio je rođak moje obitelji s majčine strane, podrijetlom s otoka Murtera. Imao je samo 22 godine kada je 1918. poginuo.
Odjednom čovjek o kojem je njegov unuk desetljećima znao tek nekoliko osnovnih podataka više nije bio samo nepoznati hrvatski vojnik iz obiteljske priče. Dobio je svoje mjesto u obitelji, svoje podrijetlo i svoje rođake.
Čovjek iz Italije tako je u 84. godini života konačno doznao odakle je njegov djed potjecao. Otkrio je i brojne rođake na otoku Murteru za koje prije nije znao.
Danas smo i dalje u kontaktu.
Teško je pronaći bolji primjer onoga što suvremena genealogija može napraviti. Rat je prije više od stotinu godina prekinuo jednu životnu i obiteljsku priču, a više od stoljeća poslije jedan DNK test pomogao je ponovno povezati njezine potomke.
Dok nam je DNK otvorio vrata prema živim rođacima, stare matične knjige, arhivski zapisi i usmena predaja odveli su nas u sasvim drugo razdoblje – više od dva stoljeća u prošlost.
U našoj obitelji dugo su postojale priče i pojedini podaci o starijem podrijetlu Uroda iz Betine. Počeli smo sustavnije pregledavati stare zapise i povezivati ono što se nalazilo u dokumentima s onim što se generacijama prenosilo usmenim putem.
Tako smo došli do vrlo zanimljivog pretka – Pietra Ciacciatorija, koji je bio mletački vojnik i narednik u utvrdi Ostrovica.
Time se naše obiteljsko istraživanje iz Betine odjednom preselilo u vrijeme Mletačke Republike i dalmatinskih utvrda.
Još zanimljivije otkriće uslijedilo je kada smo pronašli trag njegovih dviju kćeri, sestara Domenice Meneghine i Margarete Ciacciatori.
Godine 1810. u Ostrovici dogodila su se dva braka koja će povezati dvije obitelji i ostaviti trag sve do današnjih generacija. Domenica Meneghina i Margareta udale su se za dvojicu braće iz Betine – Petra i Josipa Urodu.
Dvije sestre Ciacciatori i dva brata Uroda tako su povezali Ostrovicu i Betinu.
Iz tih obiteljskih grana potječu Urode u Betini, a njihovi potomci postat će dio povijesti mjesta i obiteljskih tradicija povezanih s razvojem čuvene betinske drvene brodogradnje.
Kada danas pogledam takav podatak u rodoslovnom stablu, iza nekoliko imena i godine 1810. zapravo se krije puno veća priča. Dvije kćeri mletačkog narednika napustile su sredinu u kojoj je živjela njihova obitelj i udajom se povezale s dvojicom braće iz Betine. Njihovi potomci nastavili su život na otoku i postali dio zajednice čiji će identitet snažno obilježiti more i brodogradnja.
Upravo me takva otkrića najviše privlače genealogiji. Jedan trag često vodi prema drugome.
Nekada je to prezime zapisano u staroj matičnoj knjizi. Nekada godina vjenčanja. Nekada priča koju je netko od starijih članova obitelji zapamtio i prenio sljedećoj generaciji. A danas tome možemo dodati i DNK, koji nam može pokazati da negdje u Hrvatskoj, Italiji ili drugom dijelu svijeta postoji osoba s kojom dijelimo zajedničke pretke.
Naravno, nije svaka obiteljska predaja potpuno točna niti svaki DNK rezultat odmah daje odgovor. Potrebno je uspoređivati izvore, provjeravati podatke i ponekad dugo tražiti zajedničku točku. Ali upravo je taj proces ono što istraživanje čini zanimljivim.
Za mene genealogija zato više nije samo veliko obiteljsko stablo prepuno imena i godina.
To su Pietro Ciacciatori, Domenica Meneghina, Margareta, Petar i Josip Uroda. To je priča koja povezuje mletačku utvrdu Ostrovicu s Betinom i njezinom brodograditeljskom tradicijom.
Ali to je i priča o 22-godišnjem hrvatskom vojniku koji je poginuo 1918. godine i unuku koji je više od stoljeća poslije, u svojoj 84. godini, konačno otkrio odakle je njegov djed došao.
A posebno je lijepo što se istraživanje ne završava pronalaskom podatka. Ljudi koje smo pronašli preko DNK danas su ljudi s kojima razgovaramo, razmjenjujemo priče i ostajemo u kontaktu.
Tako se obiteljska povijest ne samo otkriva – ona na neki način ponovno oživi.
Jer iza svakog imena u matičnoj knjizi i svakog DNK podudaranja nalazi se nečiji život. A kada uspijemo ponovno povezati te ljude i njihove potomke, dijelovi obiteljske priče za koje smo mislili da su zauvijek izgubljeni ponovno se vraćaju na svoje mjesto.
Podijeli
