Korijeni koji su se nekoć živjeli, a ne tražili

Brojni su razlozi zašto ljudi imaju potrebu istražiti svoje obiteljske korijene i podrijetlo. Oni su možda najmanje vezani uz nostalgiju, premda se često misli da je to primarni motiv. Traganje za korijenima i podrijetlom karakteristično je za suvremene mobilne ljude, posebno one koje su uslijed ratova, disperzije i migracija, miješanja različitih kultura te ubrzanoga načina života izgubili znanje o podrijetlu ili je ono zamagljeno i nesigurno. U nekadašnjim društvima, recimo u ruralnim zajednicama na jugoistoku Europe (uključivo i krajevima naseljenima Hrvatima, kao što su Hercegovina, zaleđe Dalmacije) se to znanje usmeno prenosilo, kazivanjima s koljena na koljeno kroz nekoliko naraštaja. Neke su populacije imale duboku genealošku memoriju. Ona se prenosila usmeno po muškoj liniji srodstva, jer se u tim zajednicama podrijetlo računalo po muškim precima; srodstvo po ženskoj liniji (majčinoj) nije se detaljno pamtilo. Muška linija je bila iznimno važna jer je u nekadašnjim zajednicama poznavanje rođaka i predaka u nekoliko generacija bilo okosnica socijalne strukture: ono je determiniralo nasljednike prezimena i imovine; isključivalo odnosno uključivalo neke članove šire zajednice kao potencijalne bračne partnere; poznavanje mreže srodnika je u konfliktnim situacijama osiguravalo suradnju i zajedničku obranu i slično. Do danas će se pri slučajnome susretu raspitivanjem o tome „čiji si“, ljudi iz Imotske krajine locirati u prostor, širu obitelj i generacije srodnika. Nerijetko će pri tome zaključiti da su i sami u nekom daljem, zaboravljenom srodstvu ili barem kumstvu.

Emigracija i gubitak obiteljskog pamćenja

U prošlosti, dakle, ljudi nisu morali tragati za korijenima, oni su s njima na dnevnoj bazi živjeli. U slučaju emigracije, to intimno znanje, koje omogućuje prepoznavanje rođaka i prijatelja, smještanje vlastite priče u smisleni i zaokruženi tijek osobne te povijesti obitelji i društva gubi se s protokom vremena i rađanjem novih naraštaja u iseljeništvu. Stoga ljudi danas traže svoje korijene, fascinirani su s pitanjima podrijetla, naručuju izradu obiteljske genealogije, čak provode i DNA testove kako bi otkrili genetske veze po majčinoj i očevoj strani i potencijalne linije srodstva sa skupinama s kojima su njihovi davni preci dolazili u dodir. Doba u kojemu živimo, doba općih društvenih nesigurnosti, čini potragu za korijenima i želju za poznavanjem obiteljske priče posve razumljivima.

Potraga za korijenima kao potraga za identitetom

Pritom identitet igra veliku ulogu. Identitet je vlastita predodžba o tome tko smo kao pojedinci i društvene skupine u odnosu na druge pojedince i skupine; ujedno je i slika koju drugi imaju o nama, kao pojedincima i pripadnicima skupine. U biti kolektivnog identiteta (obitelji, lokalne zajednice, nacije) je poistovjećivanje sa svojom skupinom i isticanje njezine različitosti spram drugih skupina. Poistovjećivanje se utemeljuje u zajedničkim obilježjima kao što su jezik i kulturna baština, zajednička povijest i iskustvo, te, ako je riječ o obiteljskoj skupini zajedničko srodstvo, a ako je riječ o nacionalnom identitetu zajedničko etničko podrijetlo. Stoga je (pro)nalaženje korijena zapravo priča o traganju za identitetom; to je pokušaj da se u svijetu stalne i brze mijene pronađe čvrsta točka osobne pripadnosti umještanjem u kolektivnu pripadnost – u obiteljsku povijest. Traganje za korijenima znači i otkriva različite stvari: obiteljsko podrijetlo, etničko ili kulturno nasljeđe, geografsko podrijetlo, osobnu povijest, pripadnost grupi. Ono daje osjećaj pripadnosti i zajedništva, dijeljenih tradicija i vrednota; ono štiti od osjećaja usamljenosti i izoliranosti; ono pruža stabilnost. S osloncem na geografsko podrijetlo i baštinu ono pojedincu pomaže stvoriti koherentnu naraciju o identitetu koja povezuje prošlost, sadašnjost i budućnost osobe.

Prva generacija iseljenika: zavičaj koji ostaje živ

Prva generacija iseljenika, tj. osobe koje su rođene u Hrvatskoj i koje su se tijekom života iselile, vrlo rijetko ne poznaju ili zaboravljaju svoje podrijetlo i korijene. Dapače, u iseljeništvu podrijetlo i korijeni dobivaju na važnosti, jer su iseljenici – kako će sami kazati – „iskorijenjeni“ iz svojih zavičaja. Iskorijenjeni su u teritorijalnom smislu jer žive negdje drugdje, no većina, pogotovo ako su podrijetlom iz ruralnih sredina u kojima se još njeguje genealoško pamćenje i bliskost članova obitelji i šire zajednice, nastoji da se ne otuđe u socijalnom smislu. Nisu iskorijenjeni iz generacija predaka od kojih potječu te s ciljem zadržavanja osjećaja pripadnosti i članstva u lokalnoj zajednici često kontaktiraju s neiseljenim rođacima, dolaze u posjet, maštaju o trajnijem povratku u zavičaj. Ako to nisu činili tijekom mladosti zbog radnih obveza, onda to zasigurno čine u kasnijoj životnoj dobi.

Veze koje prelaze državne granice

Stoga se znanje o socijalnoj ukorijenjenosti itekako čuva izvan zavičaja, čak i u razdoblju prije iznalaska suvremenih tehnologija koje su kontakte učinile instantnima i vizualno mogućima na dnevnoj bazi. Znanje o vlastitoj društvenoj ukorijenjenosti postaje ulaznica za sudjelovanje u zajednici što se formira ponad državnih granica (transnacionalno) povezujući iseljene i neiseljene članove u isto polje pripadnosti i djelovanja. Osim toga, iseljenici osjećaju moralni „dug“ prema ljudima, mjestima i domovini koju su nekoć napustili. Obnavljaju nasljeđenu imovinu u zavičaju, osjećaju potrebu da na neki način sudjeluju i angažiraju se u lokalnoj ili nacionalnoj zajednici pretačući svoju nostalgiju i osjećaj duga u simbolične i konkretne radnje na dobrobit ne samo obitelji nego i šire zajednice. To osobito vrijedi za generaciju iseljenika, no i među njihovim potomcima nalazimo osobe koje djeluju sa željom da pridonesu zavičaju predaka i društvu. Ta je pojava posebice bila raširena 1990-ih godina, kad mnogobrojni pojedinci i iz iseljeničke i prve generacije potomaka dolaze u Hrvatsku sa željom ili čak misijom da izravno sudjeluju u obrani i razvoju mlade države.

Potomci iseljenika između sjećanja, čežnje i potrage

No, među potomcima se s protokom vremena i rađanjem novih naraštaja, a ovisno o razdoblju iseljavanja, povijesnom kontekstu i obiteljskoj situaciji, mogu izgubiti veze sa zavičajem i detaljno znanje o podrijetlu. Gubi se i poznavanje jezika među trećom, a osobito među kasnijim naraštajima, pogotovo ako se ženidbenim vezama s domicilnim stanovništvom u zemlji primitka hrvatski jezik izgubio kao svakodnevni jezik obiteljske komunikacije ili obitelj zbog udaljenosti, lošijih materijalnih prilika ili političkih razloga nije mogla održavati kontakte. Što ostaje je maglovito znanje o kraju podrijetla, možda na nekom otoku ili u nekom zaseoku kontinentalne Hrvatske; ostaju pojedine riječi koje su nono ili nona upotrebljavali, izrazi od milja s kojima su se obraćali unucima ili praunucima; ostaju nazivi za neka domaća jela koja više ne znaju skuhati; ostaje neka nejasna čežnja i osjećaj da osobi „nešto nedostaje“. Nedostaje joj smještanje vlastite priče u povijest generacija koje su joj prethodile u postojbini; nedostaje joj osjećaj da pripada obiteljskom „nizu“, kako je rekla jedna djevojka rođena u Australiji u obitelji hrvatskih iseljenika iz Hercegovine:

“Kad sam bila malo starija, vidla sam, više sam cijenila, moje roditelje i ono što jesu i njihove roditelje; ja sam samo jedan niz, ja nisam početak, ja sam dio njih, to sam više cijenila. Ne, kao moj život je počeo kad sam se rodila, nego život je dio onoga što je prošlo, to je sve dio mene. Ko sam ja da idem protiv toga, iako sam tamo rođena [u Australiji], to je slučajno, više sam cijenila ulogu roditelja u životu. Ono što su oni, to sam i ja! Mislila sam da je šteta da to odbacim. To je kao neka odgovornost.”

Dolazak u zemlju predaka kao osobno otkrivanje

Osobe iz druge i kasnijih generacija potomaka iseljenika zorno utjelovljuju globalni trend ljudske potrage za ukorijenjivanjem, pripadanjem i upoznavanjem kulturne baštine predaka. Dolaskom u Hrvatsku, kroz upoznavanje rođaka, sudjelovanje u lokalnim kulturnim svečanostima i svakodnevnom životu, kroz učenje jezika, oni traže svoje izgubljeno sebstvo. Pritom stječu bolje razumijevanje svojih roditelja, djedova i baka, hrabrih ljudi koji su se davno odlučili da napuste rodno mjesto, pobjegnu od neimaštine i potraže „bolji život“ izvan domovine. Kako je rekla gore citirana djevojka, kad vide odakle su potekli njihovi preci počinju bolje razumijevati okolnosti u kojima su donijeli odluku o iseljenju; shvaćaju koliko su se žrtvovali i kakav su ogroman kulturni iskorak učinili odlaskom u zemlje čiji jezik nisu govorili, a kamoli da su išta o njima znali. Da bi se osjećali bližima svojim precima počinju dalje i dublje istraživati zanimajući se za lokalna pričanja o nekadašnjem životu i okolnostima emigracije. Kad čuju kazivanja o „bijelim udovicama“, ženama koje su muževi ponekad i trajno ostavljali u zavičaju, zbog borbe za opstanak nikad se ne uspjevši vratiti dok su paralelno u iseljeništvu stvorili novu obitelj, potomci iseljenika razvijaju duboku empatiju prema precima i povezuju se bliže i intimnije s lokalnom zajednicom i rođacima. Uživaju u za njih neobičnim lokalnim ritualima, oduševljavaju se jednostavnim starinskim jelima i okusom mjesnoga voća i povrća, u srdačnosti lokalnoga stanovništva prepoznaju stanovite crte svoga pra/djeda ili pra/bake, možda i samoga sebe. Sudjelujući u lokalnoj kulturi, povezuju se s njezinim tradicijama i postaju njezinim dionicima; neki će poželjeti na neki način pridonijeti kraju podrijetla jer ga počinju doživljavati kao vlastiti.

Traganje koje vraća smisao obiteljskoj povijesti

Traganje za obiteljskim podrijetlom i korijenima nije lagan pothvat. Često je dugotrajan, obiluje početnim zabludama, tapkanjem u mraku i nestrpljivošću. No, kad mu se prepusti, kad se pronađe oslonac u lokalnom pomoćniku, stručnjaku za lokalnu povijest i genealoška istraživanja, pretvara se u rudnik osobnoga pronalaženja u dugome lancu obiteljskoga postojanja. Tragatelj biva nagrađen novim životnim smislom i zadovoljstvom da se upisao u povijest davnih naraštaja čime je dokinut diskontinuitet kojega je u obiteljsku povijest unijela emigracija. Stoga traganje za korijenima nije tek puka nostalgija ili znatiželja. Ono je temeljan način na koji se ljudi orijentiraju u društvenom i povijesnom vremenu jer nudi razumijevanje odakle su i zašto su takvi kakvi jesu.

O autorici

Dr. sc. Jasna Čapo, etnologinja i kulturna antropologinja, znanstvena je savjetnica u Institutu za etnologiju i folkloristiku i redovita članica HAZU. Doktorirala je na University of California u SAD-u; dobitnica je niza poslijedoktorskih stipendija. Predavala je na tuzemnim (Zagreb, Rijeka, Dubrovnik) i inozemnim sveučilištima (Ljubljana, Toulouse, Aix-en-Provence, Tübingen) te održala brojna pozvana predavanja diljem Europe i u Australiji. Dobitnica je Državne nagrade za znanost 1998. Dugogodišnja je istraživačica hrvatskoga iseljeništva i migracijskih tema u rasponu od izbjegličkih do ekonomskih migracija i povratništva. Autorica je brojnih radova objavljenih u zemlji i u inozemstvu, pet knjiga (jedna u su-autorstvu), od kojih su dvije prevedene na engleski i njemački te objavljene u SAD-u i u Njemačkoj. U tisku je knjiga o hrvatskim povratnicima i iseljenicima pod naslovom „Ljubavna pisma domovini“. Kao odvjetak te knjige, J. Čapo je priredila izložbu „Svjetovima hrvatskih povratnika“ u kojoj je izložila dvanaest povratničkih priča.

Video materijali razgovora s povratnicima mogu se pogledati na:

www.youtube.com/@institutzaetnologijuifolkl1396

Linkovi na temu iseljenika i povratnika: